Zakon o zaštiti okoliša čini zakonski temelj hrvatske zaštite okoliša, uređujući očuvanje zraka, tla, voda, bioraznolikosti i prirodnih resursa. Uveden je usklađeno s nizom EU direktiva i standarda kako bi promovirao održivi razvoj, spriječio onečišćenje te osigurao pravnu zaštitu građana i okoliša.
Ključni ciljevi i načela
- Prevencija i mjere zaštite: aktivnosti koje mogu ugroziti okoliš trebaju biti planirane, procijenjene i regulirane.
- Princip “onečišćivač plaća”: subjekti koji uzrokuju štetu obvezni su je sanirati i nadoknaditi.
- Sudjelovanje javnosti: građani imaju pravo na informacije o okolišu i sudjelovanje u upravnim postupcima.
- Procjena utjecaja na okoliš (PUO/SEU): svi projekti koji mogu značajno utjecati na okoliš moraju proći prioritetne provjere i javnu raspravu.
- Sankcije i nadzor: inspekcije okoliša prate usklađenost i sankcioniraju kršenja.
Sadržaj i primjena
Zakon propisuje prava i obveze u području zaštite zraka (remedijacija zagađivača, emisijski standardi), voda (status ekološke mreže, gospodarenje uložcima), tla (provođenje monitoring programa), bioraznolikosti (zaštita strogo zaštićenih vrsta i staništa), te prijava i upravljanje opasnim tvarima. Uključuje i upravljanje rizicima i krizne mjere, posebice kod prirodnih nepogoda i ekoloških havarija.
Implementacija i nadzor
Nadležni sustav uključuje Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije, Agenciju za zaštitu okoliša, lokalne uprave i ekološke inspekcije. Redovito se prate indikatori stanja okoliša (kvaliteta zraka i voda, tla) te se provode javna savjetovanja u skladu s Aarhuskom konvencijom.
Povezanost s EU paketima
Zakon implementira ključne EU direktive – u području procjene utjecaja (EIA/SEA), emisija industrijskih postrojenja (IED/LCPD), kemikalija (REACH), te bioraznolikosti (Natura 2000). Osigurava pravni okvir za zeleni i niskougljični prijelaz Republike Hrvatske.
